Sva predivna, beskonačna i konačno mrtva! nastaje iz potrebe da se analizira osjećaj nemoći kada znaš crnu budućnost, ali je ne možeš spriječiti. Kraj arhitekture predstavlja sljedeću fazu: odustajanje kao svjesni čin, nakon kojeg se tek počinje otkrivati što dolazi poslije.
Ta otkrića često izmiču jeziku — bilo zato što ih pisac ne uspijeva u potpunosti izraziti, ili zato što su po svojoj prirodi neizreciva: istodobno zapanjujuće lijepa i zastrašujuća. Umjesto da ih razumijemo racionalno, doživljavamo ih intuitivno — kroz vibracije, osjećaj podvojenosti, logiku sna i nelagodne uncanny senzacije.
Priča je distopija u bliskoj budućnosti i strukturirana je nelinearno, jer ni život nije od A do Ž. Svaka epizoda u knjizi ima svoju zrcalnu epizodu, a zajedno tvore geometrijsku strukturu koja kod čitatelja nastoji proizvesti osjećaj Istovremenosti kao jedine istine — uz ljepotu, jer ljepota će spasiti svijet.
